Odgovor na: Obiteljsko nasilje

[Ana Žužul]

Ovo je moj mail CZSS-U…
Nemam snage više pisati… a ovdje je otprilike sročeno…
Zanima me ukoliko CZSS razduži ovo… mogu li u 9.om mjesecu jednostavno pokupiti dijete i tražiti pomoć u Skloništu barem privremeno jer oboje smo uništeni… i dijete i ja…

Mail:
“Poštovani,

Opet se javljam vezano za slučaj mog sina Adam Štimac Žužul koji živi s ocem psihopatom Ivanom Štimcem.

Jer me Ivan Štimac opet preko djeteta maltretira.

Imate na uvid da je dogovoreno da je dijete preko tjedna kod njega, a vikendom kod mene – petak, subota i nedjelja.

Ali naravno… sad mi se osvecuje jer sam pokrenula citav proces oko rastave i skrbnistva… i odveo sina u Delnice za vikend koji je trebao biti moj vikend s djetetom.

Također mi je dato do znanja da niti idućeg vikenda sina neću uopće vidjeti jer je tatica najednom odlučio da ga iduci vikend vodi u Daruvar sa sobom na poslovni put. 

Jel Vi kužite koliko je on proračunato ogavan???

Bila sam kod Vas na razgovoru i ukratko Vam dala uvid u stanje stvari.

Zadnje 4 godine moj sin Adam Štimac Žužul živi preko tjedna kod oca. Ja sam to na svoju inicijativu učinila iako sam dotad bila SAMOHRANA majka u braku.

Adam i ja smo bili vezani godinama mentalnom-emocionalno pupčanom vrpcom.

Otkad sam ga rodila nosila sam ga na sebi i na svojoj sisi unatoč najgorim situacijama koje nam je Ivan Štimac znao priuštiti.

Xy puta smo protjerani van iz stana. Muž je mene i tukao (al to je najmanje bitno jer sam nakon 3 godine maltretiranja i ja njega u samoobrani zveknula nogom u bubreg)… ali emocionalno-psihičko zlostavljanje nada mnom je ostavilo na meni fatalne posljedice…

Fatalne? Koga boli kurac vise za mene.. 7-8-9.. ne brojim koliko sam pokušaja suicida imala jer me je Ivan Štimac uvjerio da sam nuklearni otpad i da za dobrobit djeteta moram umrijeti jer živa što god učinila ja štetim djetetu.

Ivan Štimac smatra da ja svoje dijete ne volim nego ISKORIŠTAVAM kao svoj “emocionalni tampon” jer sam jadna i liječim komplekse i traume iz djetinjstva na djetetu.

Ispričavam se, ali sad ću Vam pričati o sebi obzirom da NIKAD me niti jedna institucija nije zaštitila, a bila sam teško maltretirano dijete… i nije bilo ni CZSSa niti Dječje pravobraniteljice koji bi me zaštitili u to doba … pa taj teret sad pada na Vas. 

Žao mi je.

Ali moram Vam reći o sebi kako bih se mogla nadovezati na odnos mene i mog muža Ivana Štimca te sina Adama.

Ajmo malo o meni dok sam još živa (nadam se ne još dugo – ne prijetim suicidom… samo molim Boga da umrem… ali nakon što zbrinem svoje dijete).

Nuklearni toksični otpad… 

Pa to je istina.

Moj prokleti dan kad se nisam trebala roditi jer otkad znam za sebe slušam od okoline da sam trebala biti abortirana i da sam greška. Sve to od društva koje je pizdilo zato što me moj pokojni otac koji je bio u braku s mojom majkom prihvatio ko svoju kćer unatoč tome što je moja majka tad imala manijaka ljubavnika govnara koji mi je možda biološki otac i koji je dno dna s margine društva i prokletnik je živ. A moj otac pokojni koji me prihvatio ostao je paraplegičar invalid kad mi je bilo 4 godine i JEDINO MOJE UTOČIŠTE je bio on  … do svoje 10.godine sam vrijeme provodila najviše s tatom koji je bio u kolicima jer se majka kurvala okolo i ostavljala nas same duboko u noć.

Da Vam ne pričam čemu sam sve ko dijete svjedočila… al jedno je sigurno… moj pokojni otac postavio je u meni  moralne i etičke temelje zbog kojih sam već dokazala da sam spremna umrijeti za svoje principe.

I tad je umro. Kad mi je bilo 10 godina.

Ostala sam ko posrana. Potiskivala sam tugu, ali ne dugo jer vec nakon 2 mjeseca od njegove smrti ja sam sa svojih 10 godina imala prvi živčani slom. Da. Prvi put nakon životne šutnje na sva sranja počela sam pred mamom razbijati, vrištati, plakati, očajnički se grčiti… nikad to neću zaboraviti.

Glupača mi nikad nije pozvala hitnu pomoć. 

Počela sam se samoranjavati s 13-14 godina … rezala sam ruke žiletom, nožem, skalpelom, škarama… kad sam postala otporna na to morala sam u svježe rane utrljavati sol i ocat samo da osjetim fizičku bol kroz koju bih kanalizirala svu potisnutu emocionalnu bol.

Ali lažem… nije to bio početak moje suicidalnosti i autodestrukcije.

Otkad znam za sebe ….vec sam rekla – bilo mi je jasno da sam jebeno prokleto smeće (samo me moj otac invalid pokušavao zaštiti koliko je mogao od svega toga i to me držalo stabilnom  … dok nije umro i ja sam ostala toksično siroče bez utočišta s teškim traumama… bez ikoga kome bih se mogla povjeriti/ispovjediti… osim dragom Bogu.

U dobi od 5 godina sam već maštala u datim momentima da sam mrtva. Svoj potisnuti bijes jer mi je bilo teško prihvatiti da sam “greška” sam obično ispoljavala na razne načine… npr… sjecam se da sam u dobi od 5 godina pred majkom namjerno stavila ruku na vrelu pećnicu i opržila se… drugom prilikom sam otvorila ladicu, stavila prste unutra i svom snagom zalupila po njima – pred mamom.

U samoći sam se bockala čačkalicama ili iglom… po ruci ili bih gurala duboko u zubno meso dok ne bi prokrvarilo i uživala sam u fizičkoj boli već kao dijete od 5 godina. Eto koliko sam sjebana u mozak bila.

Izvana sam djelovala snažno, samouvjereno.. bila sam uzorna učenica (naravno kad je tata bio prikovan za kolica i u njegovoj sobi u našem domu smo redovito učili i pričali o raznim stvarima). 

Majka je znala imati živčane slomove pa bi tukla mene i tatu. Bila sam mala. Ali puno više me boljelo gledati kako tuče tatu nego trpiti kako mene mlati po golim nogama. U isto vrijeme sam svjedočila očevom pogledu koji je s druge strane mene žalio i bespomoćno gledao.

Gadio mi se ovaj svijet oduvijek.

Osjecala sam da ne pripadam ovdje. I dan danas to osjecam.

ALI!!!..

Još kao dijete u čitavom tom kaosu bila je nada u meni. I maštanja. Kao dijete sam već maštala o danu kad ću ja imati dijete i biti majka. Vec tad sam odredila kako ću svoje dijete zaštiti od svega lošega i moja obitelj će biti ljubav, toplina i dom. To me održavalo funkcionalnom. Da cu biti Majka i pružiti svom djetetu svu ljubav ovog svijeta, svu pažnju, čitavu sebe… sve što je meni bilo uskraćeno.

I jesam. Čekala sam muškarca u kojem cu prepoznati osobu adekvatnu da bude otac mog djeteta. I s 20 godina sam upoznala svog muža, zavoljela ga i shvatila da je to on. 

I brzo smo počeli živjeti zajedno.

Još u vrijeme moje trudnoće.

Tad je pokazao svoje pravo lice.

Ivan Štimac je okrutni, surovi, hladni proračunati sociopat.

Mrzio je moju slabost tijekom trudnoće. Živciralo ga je što imam mučnine i što plačem.

Plakala sam jer mi je stalno radio scene i vrijeđao me.

I onda bih znala tako trudna i jadna (e pa bas me briga jel se samosazalijevam… al da… bas sam bila jadna!!!… )

…sirota jadna 20-godisnja trudnica koja je obožavala i idolizirala svog supruga Ivana Štimca s kojim je htjela stvoriti Dom koji nikad nije imala… a on me je uporno odbijao.

Da naglasim – Ivan Štimac je ODGOVORAN za situaciju u kojoj smo sad. On je još hladniji i okrutniji, sin je poprimio njegove osobnosti… a ja se raspadam jer me moj sin više ne voli i uistinu je očito bio u pravu moj muž… bolja sam djetetu mrtva nego živa.

Vidim da ga živciram. Indoktriniran je kompletno očevom ideologijom.

Obojica su prema meni nemilosrdni i grubi.

Ali zašto je Ivan Štimac odgovoran?

Zato jer je bio kukavičko, lažljivo, pasivno smeće.

Umjesto da mi je tad na vrijeme rekao jasno da ne želi nikad nikakvu zajednicu niti ozbiljnu vezu, a kamoli suprugu i dijete… umjesto da mi je iskreno rekao da me želi samo za jebačinu i da odjebem sa fiks idejamo o nekom zajedništvu… ne.. on je kukavica jadna sve to prešutio i skupljao frustracije koje je sam sebi uzrokovao u sebi… i počeo ih iskaljavati na meni i djetetu kad se našao u situaciji da je u bračnoj zajednici i da ima dijete.

Odbijao je to dijete od samog poroda pa sve dok eto sin nije postao dovoljno odrastao (7 godina) da je muž shvatio kako može s njim lako hendlati.

A DI JE BIO KAD JE GRMILO???

DOK JE ADAM BIO BEBA????

IZOLIRAN OD NAS. ODBACIVAO NAS KO SMEĆE ZADNJE.

NIKAD NIJE SUDJELOVAO U IČEMU VEZANO ZA BRIGU O DJETETU. NIJE MU NIKAD PELENU PRESVUKAO.

Jednom sam ostavila mužu na čuvanje na 4 sata bebu od 2 godine. Morala sam na posao.

Nakon sat vremena muž me je non stop zvao i vrijeđao me da sam “glupa kurvetina” jer dijete plače za mnom (a ja radila u Hrvatskom telekomu) i da smo oboje odvratni. Kad sam zavrsila s poslom izjurila sam iz zgrade da otrčim doma… na ulici me je dočekao muž s djecjim kolicima u kojima je bio uplakani 2-godisnji Adam… i doslovno je gurnuo kolica s djetetom prema meni i rekao mi:

“Odjebite zajedno!”

Okrenuo se i otišao… a ja uzela dijete i umirila ga sisom.

Nakon toga muž sa mnom nije htio komunicirati par dana.

Ja plačem svaki dan i patim za svojim djetetom. Veselim se vikendu kad cu ga vidjeti… i muž mi to namjerno sjebava tako da ga baš za vikend koji bi trebao biti moj vodi okolo naokolo sa sobom na poslovni teren. Samo da me ubije u pojam dokraja.

Ali ja neću dić ruku na sebe dok ne riješim situaciju s djetetom.

Pustimo sad mene u kurac. Ja sam propala i nebitna sam.

Vlastito me dijete mrzi… kojem sam 7 godina života predala kompletno… odgajala ga u toplini i punoj ljubavi…

Sve je naše trenutke potisnuo i zaboravio.

U protekle 4 godine otkad je s ocem kompletno se promijenio.

MOJ JEDINI SIN!!!

KRV MOJE KRVI!!! SRCE KOJE JE KUCALO ISPOD MOG SRCA!!! … potisnuo je svoju pravu istinsku ličnost i počeo se ponašati po uzoru na oca.

Ali ja znam da se on oca boji.

Jer meni povjerava apsolutno sve sitnice, tajne, osjećaje… sa mnom sve baca na svjetlo dana i normalno da me se ne boji kad smo zajedno prvih 7 godina trpili sranja od Ivana Štimca… nekoliko puta sam sama odlazila u podstanarstvo s malim djetetom. 

Nije nam Ivan dao ni lipe niti je zvao da čuje maloga u tim periodima, niti ga je posjecivao niti je ikako sudjelovao u skrbnistvu nad Adamom.

Vratila sam se s djetetom kad je imao 6 godina mužu… odlučili smo pokušati zbog djeteta biti skupa kao ekonomska zajednica.

Ali to je potrajalo oko godinu dana jer muž se jednostavno nije mogao suzdržati od toga da pred djetetom sere po meni.

I počeo je non stop srat:

“Kad ces vise odselit? Tu si ko jebeni parazit. Smetaš i meni i Adamu. Samo ga sjebavaš i razjebavaš. Sve mu popuštaš jer si iskompleksirana. Zašto se ne ubiješ?…”

(Ja priznajem da zbog svoje emocionalne … hipersenzibilnosti… svih trauma iz djetinjstva… jesam loš roditelj. Teško mi je oduvijek bilo postaviti striktne granice djetetu. U većini toga sam mu popuštala. Dijete je od rođenja dominiralo nada mnom. Trudila sam se pružiti mu sve što poželi. Jer sam očajnički se bojala da se ne ponovi na njemu moje djetinjstvo… ja sam otišla u drugu krajnost… strahovito zaštitnički nastrojena… sve sam činila da ga zaštitim od loših ljudi… bježala s njim u podstanarstvo kad bi situacije eskalirale… pa barem 3-4 godine od tih 7 godina mog skrbništva nad Adamom smo živjeli sami. Sami i odjebani. Ali imali smo jedno drugoga. On je bio i ostao centar mog svemira. I sve je to bilo u redu… mogla sam trpiti nasilnog muža i njegovu nasilnu obitelj i sve uvrede prema meni sve dok sam imala utočište za sebe i Adama. Boravili smo tih 7 godina praktički 0-24… dok nije krenuo u školu. To mi je priznajem teško palo makar sam bila sretna. Ali dok je išao u vrtić mogla sam se izmotavati pa bih ga reda radi da se socijalizira ostavila par sati. A i muž je inzistirao da mora u vrtić. Al rijetko bih ga čitav dan ostavljala. A kad smo živjeli sami u podstanarstvu onda ga uopce nisam slala u vrtić i bili smo non stop zajedno. Obožavao me je.

Adam je bio jako vezan uz mene dok ga Ivan Štimac nije pod svojim skrbništvom ne samo udaljio od mene već okrenuo protiv mene. 

I uporno nastavlja s tim i ne odustaje od toga da me maltretira preko djeteta. Tako da mi ga uskracuje. Tako da mu priča o meni laži i neistine. Tako da se pred njim prema meni ponaša ko da sam zadnje govno i prezentira to Adamu kao smiješno i fora.

Ne prepoznajem svog sina…

Nije se htio odvojiti od mene do svoje 7.godine… a danas mi govori da sam dosadna kad mu kažem da ga volim.

Kažem Vam… sve krivo radim!

Ne želi da ga grlim, ljubim…

Ja sam svom sinu smijurija.

Kako ga je tata naučio:

“Mama je mentalno bolesna i nije normalna.”

I tako se mali odnosi prema meni.

I ne samo prema meni… postao je osoran i grub prema svima oko sebe. Odjebava prijatelje ko iz pičke.

Zatvoren je. Teško je doprijeti do njega. Izvlačim iz njega verbaliziranje emocija ko čavle iz daske.

Potiskuje. Izbjegava. Bježi u drugu realnost. Stalno je na kompjuteru poput svog oca jer tako oni žive… svaki u svojoj sobi na svom kompu čitav dan. Popustio je u školi.

Ili je mali sam doma dok je Ivan na poslu, a ostaje dokasna na poslu. Nema nadzora nad djetetom do 7 navecer. Vikendi su mu radni i sad je počeo izvodit pizdarije da namjerno maloga vodi sa sobom samo da ga ne mogu vidjeti i biti s njim za vikend.

Poanta!!!!

To da sam ja luda… stoji. Pustite mene u kurac i moje stanje. Ne brinite za mene i moje zdravlje jer moje zdravlje je Adamovo zdravlje.

Dok je pod skrbništvom Ivana Štimca … moje dijete je izloženo nasilju. Zapostavljeno je. Indoktrinirano bolesnim idejama.

Nema adekvatne uvjete za život!!!

Ja sam napokon se stabilizirala stambeno i trudim se držati psihički (ali kako kad nasilje nada mnom ne prestaje ???) … i voljela bih preuzeti nazad Adama k sebi.

Ali on to ne želi jer kod mene postoji nešto što se zove red, rad i disciplina. Nema spavanja u trapericama niti nepisanja domaće zadaće niti nepranja ruku i slično.

Jebiga. Mora biti reda.

I shvacam ga…

Ni sama ne znam što da činim u vezi toga.

Oteti ga ne mogu.

Prisiljavati ga ne želim..

ALI!!!…

IVAN ŠTIMAC NEĆE DOK SAM JA ŽIVA DOBITI SKRBNIŠTVO NAD DJETETOM!!!

NEĆU DOZVOLITI VIŠE TAJ KAOS I NERED!

DOSTA JE!!!

I KUNEM VAM SE SVIMA DA ĆU KRVLJU SVOJOM ZALITI SVE INSTITUCIJE OD CZSS-A DO VRHOVNOG SUDA SAMO DA IVAN ŠTIMAC IZGUBI ŠTO PRIJE SKRBNIŠTVO NAD MOJIM DJETETOM.

PA MAKAR I MENI ODUZELI PRAVO… NE MORAM NITI JA – KOJA SAM GOVNO I TOKSIČNI OTPAD… NE MORAM BITI SKRBNIK… NE MORA ŽIVJETI SA MNOM. ODLUČI LI VJEŠTAK DA NISAM SPOSOBNA SKRBITI O SINU – OK!

ALI NEĆE NITI S IVANOM ŠTIMCEM ŽIVJETI!

Od policije, czssa, djecjeg pravobranitelja, suda… 

E, kunem Vam se svima da nećete imati mira dok moje dijete ne odseli od Ivana Štimca i preda se u dom kakav zaslužuje.

Stabilnost, red, neku jebenu strukturu i doslijednost… toplinu i ljubav. A ne da je po čitave dane sam doma dok je otac na poslu i onda se još vrati nadrkan i razbije kompjuter djetetu i pusti ga da plače dok ne zaspe od muke na kauču.

HEJ!!!! TO JE NASILJE NAD NASILJEM!!! JA SAM PLAKALA KAD MI JE MANIJAK TO ISPRIČAO U SMIJEHU!!!…

I prijavila sam to policiji.

Znači moj muž glupi je razbio pred djetetovim očima djetetov kompjuter – kao kaznu… kazna jer je dijete dobilo lošu ocjenu.

ZEMLJO OTVORI SE!!!!

Znate li što sam JA učinila kad je Adam dobio loše ocjene iz njemačkog?

Otišla na internet i u par minuta našla adekvatnu osobu – instruktoricu njemačkog i dogovorila mu za nedjelju odmah 3 sata da ponove svo gradivo iz početka i napišu sve zaostale zadaće. I RIJEŠILI SVE!!! 

A moj muž kažnjava dijete umjesto da kazni idiot samoga sebe jer halo???

Dijete je zapostavljeno dok živi s Ivanom Štimcem.

Ivan Štimac otac zapostavlja dijete. Ne nadgleda niti jel dijete pojelo išta nutritivno vrijedno a kamoli školske obveze.

I onda kažnjava dijete????

Malodobno dijete od 11 godina koje je prepušteno samo sebi osim što je zapostavljeno još dobije kaznu (????) zato jer je zapostavljen???

Pa normalno da je dobio lošu ocjenu kad otac ne skrbi o njemu adekvatno. 

I još kažnjen zbog toga?????

I to nije jedini primjer! Stalno mu nešto uskraćuje i kažnjava ga.

Jebemti jebene kazne nad malodobnim djetetom.

Pobogu.. pa to dijete ne zna di mu je glava di mu je rep. On nije niti pred Zakonom niti pred Bogom zakonski i moralno odgovoran za 99% toga što krivo učini.

JA SAM KRIVA!!!! JER SAM TO DOZVOLILA. NAIVNA GLUPAČA PASIVNA NESPOSOBNA KOJA JE 4 GODINE BILA ZATVORENA U SEBE I U SEBI STRAHOVALA I PATILA BESPOMOĆNO!!! GOVNO SAM JESAM AL JA SAM DOBILA SVOJE POKUŠAJEM SUICIDA PROSLE GODINE U OVO DOBA. PREZIVJELA SAM ONO STO PREZIVI 1 NA MILIJUN. BOG ME JE S RAZLOGOM OSTAVIO NA ŽIVOTU. DA SE OSPOSOBIM I DA SPASIM SVOJE DIJETE!!!!

BOG MI NIJE DAO DA UMREM NE ZBOG MENE NEGO ZBOG SINA KOJEG SAMO JA MOGU IZVUCI IZ TOG PAKLA KOJEG ZIVI S OCEM!!!

I OTAC JE KRIV !!!! JER JE BOLESTAN GLUP I NASILAN!!!!

MA IZ GROBA ĆU SE DIĆ DA ODUZMEM PRAVO NA SKRB IVANU ŠTIMCU.  UMREM LI OD SRČANOG UDARA KUNEM SE IZ GROBA ĆETE ME SVI ČUTI JER NEĆU ODUSTATI DOK SE DIJETE NE ODUZME OCU PREKO TJEDNA I PREDA SE NA SKRB ILI MENI ILI MOM BRATU I NJEGOVOJ ŽENI AKO SE ISPOSTAVI DA JA JESAM TOLIKO SMEĆE NESPOSOBNO KAKO MOJ MUŽ TVRDI.

ALI IVAN ŠTIMAC NE MOŽE OD 9.og  mjeseca više skrbiti o malome.

Dokazao se kao loš uzor i loš roditelj.

Želim promjenu djetetove adrese. Promjenu škole. Promjenu tog okruženja. Može viđati oca vikendom ili kad god otac poželi u miru ga vidjeti i provesti normalno vrijeme s njim – može… POD NADZOROM DOK NE DOĐE PAMETI!!!!…

Ali ne može sin više s ocem živjeti.

Pišem Vam ovo jer ce dijete na ljeto kod bake …moje majke… skupa sa mnom. Bit cemo zajedno za praznike.

Do jeseni se nece nista rijesiti oko skrbnistva. A moj je cilj dijete izvući iz tog pakla. A kako živim na drugom kraju grada moram ga prebaciti u školu ovdje.

A to ne mogu bez dozvole Ivana Štimca. 

Ne mogu ispisati dijete iz škole Matka Laginje bez odobrenja nasilnika.

Pa ako Vi to meni ne odobrite moje će se dijete doma školovati pa mi slobodno dođite kucati na vrata jer s ocem više neće živjeti. Ili cu ga majke mi mile uzeti za ruku i idemo ravno u Autonomnu žensku sigurnu kuću i neka nitko ne zna niti di smo niti šta je s nama… al dijete ce mi barem biti na sigurnom.

Eto. Ovo sam napisala jer me je muž opet ispizdio. I želim da bude EVIDENTIRANO BAREM NEGDJE … ukoliko mi se nešto dogodi…ukoliko možda klonem duhom i odustanem od borbe i izrežem jebene žile zbog disfunkcionalnog sustava i od jada i od boli što ne mogu pomoći svom djetetu… ako ne mogu spasiti svoje dijete ja uistinu ne zaslužujem život i mogu se slobodno ubiti jer drugog razloga za život nemam. Nemam!!!

Imam samo to dijete koje pati.

Imam svoje traume i radi mi PTSP jer se jebeno bojim da ce moje dijete biti poput mene psihički osakaćeno i obilježeno.

BOJIM SE ZA NJEGA!!!!

JER OVO NE VODI PREMA DOBROM!!!

OTKAD JE S OCEM SVE JE GORA I GORA SITUACIJA I TO MORA PRESTATI!!!! MORA!!! ŠTO PRIJE!!! ŽELIM DA SE URGIRA ŠTO PRIJE DA U DEVETOM MJESECU DIJETE MOŽE ODSELITI OD OCA I PROMIJENITI ŠKOLU.

Ništa vi ne brinite oko smještaja.

Ja imam veliku obitelj.

2 brata i sestru. Osobito najstariji brat koji ima 3 djece i predivnu ženu i živi blizu mene.

Ako sin nece smjeti kod mene… kod brata ima smjestaj i obitelj. I ja cu biti u blizini i prisutna koliko mi sin dozvoli.

I naravno da zelim i sebe i dijete uključiti u neku vrstu terapije jer nas je odnos nepravedno narušen i potrebna nam je stručna pomoć da se opet zbližimo tj da se on opet približi meni i shvati sa nisam takvo smeće kao što otac tvrdi… i da samo želim najbolje za svoje dijete.

MOLIM UŽURBANO DO 9.OG MJESECA MI ODOBRITI ISPIS ADAMA ŠTIMCA IZ ŠKOLE MATKA LAGINJE KAKO BIH GA MOGLA PREBACITI U ŠKOLU U ŠPANSKOM BEZ ODOBRENJA OD STRANE OCA! 

Srdačan pozdrav

Žužul Ana ”

Najradije bih pobjegla s djetetom nekud od utjecaja tog psihopata… da se barem oporavim malo… a kuda?…

Ima li išta smisla?